Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom….Bog bijaše s njime, prošao je zemljom čineći dobro….. I njega smakoše, objesivši ga na stup! Bog ga uskrisi treći dan… ( prvo čitanje iz Dela apostolskih 10, 38 – 40 )
U životu se nekada desi da u nekoliko sati ili dana čovjek doživi, iskusi, spoznaje više nego u toku dugih godina. Kao da cijeli život može stati u par trenutaka. Mislim da je to i slučaj Isusa iz Nazareta kojeg ispovedamo kao umrlog i uskrslog Gospodina. Tokom svog trogodišnjeg javnog delovanja Isus je nastupao sa autoritetom propovednika, narod mu se divio kao čudotvoracu, upučivao oštre kritike verskim poglavarima radi njihovog licemerstva. Sve ove delatnosti se na kraju sažimaju u drami križa i praznoga groba. U trenutcima stradanja, muke, umiranja i uskrsnuća manifestuje se Isusov identitet – voljeni Sin Boga Oca i naš brat. Kao naš brat solidaran s nama do kraja uzeo je na se i sudbinu smrti. Smrt je destruktivna snaga koja odvaja mrtve od živih, dušu od tijela, zemlju od neba, čovjeka od Boga, stavljajući ih jedan protiv drugih. Ali Krist je umro kao Sin u naručju ljubavi Boga Oca, predan Njegovoj očinskoj brizi. U tom smislu je njegova smrt apsolutna novina i prouzrokovala je revoluciju u sferi umiranja – u svijet podzemlja donio je zajedništvo u kojem se rastavljeni opet sjedinjuju, otuđeni zbližavaju, neprijatelji pomiruju, zajedništvo u kojem vlada sklad odnosa duše i tijela, pojedinca i društva, čovjeka i prirode, sva ova harmonija pokrenuta je zajedništvom Sina sa svojim Ocem koje nije ugasila ni hladnoća groba. Ovo zajedništvo po vertikali i horizontali je suština uskrsnuća. Isusovo uskrsnuće kao harmonija odnosa prožima i naš prostor i vreme, naše ovde i sada – svuda tamo gdje se iza vidljivoga i opipljivoga nazire Ljubav Oca koja je stvaralački izvor i spasonosna garancija opstanka; svuda tamo gdje se individualnom ja pridružuje ti drugoga, stvarajući zajednicu; svuda tamo gdje lični razvoj pojedinca postaje nezamisljiv bez napretka drugih; svuda tamo gdje suživot nije samo bivstvovanje jedan pored drugih već s drugima i za druge; svuda tamo gdje komunikacija prati pravac dijaloga, pažljivog slušanja i učenja jednih od drugih; svuda tamo gdje priroda dobiva status dragocjene tvorevine zacrtane u božjem planu, vredne čuvanja i brige. Da, sve to su klice uskrsnuća, klice novog neba i zemlje u kojima više nema smrti.
vlč. Andrej Đuriček