Hteli to ili ne, o nekim emisijama svi pričaju: Farma, Veliki brat, zadruga postaju teme o kojima veliki i mali imaju ponešto da kažu. Ako se malo prisetimo, do pre nekoliko godina na našim TV kanalima nisu postojale rijaliti šou emisije. Šta smo onda gledali? Filmove, serije, možda crtaće… Čini mi se da nema ničeg jednostavnijeg nego napraviti reality show –treba samo okupiti dovoljno različitu grupu ljudi, smestiti ih da žive zajedno i sve to snimiti. Doduše, ipak treba odabrati šta od ta 24 sata života staviti u jedan sat emisije, tako da režiser i montažeri imaju mnogo posla. U stvarnosti, često dešavanja u rijaliti emisijama nisu uopšte realna ni stvarna, sve je to prilično namešteno, deo je jednog scenarija koji možda nije napisan, ali se može pretpostaviti šta će se desiti. Ali zar nam se ne čini da često bivaju izabrane vulgarne scene i dijalozi koji pokazuju neznanje, da ne kažem glupost učesnika? Možda je režiseru to izgledalo najzanimljivije od 24 sata života, a možda je tako i za publiku, jer posle napornog i ozbiljnog dana svi žele da vide nešto komično, nešto neozbiljno, pa gledaju ono što im je servirano. Dan jednog prosečnog TV gledaoca često može biti sledeći: dolazim kući nakon napornog dana, želim samo malo da se odmorim. Palim TV i gledam to što mi je ponuđeno. Vreme počinje da leti i tako se ideja o pola sata odmora pretvara u sat ili dva. I ono što mi je ranije izgledalo glupo, počinje da me zanima.

            Znate li odakle potiče ideja za ime rijalitija Veliki brat? Iz romana 1984. Džordža Orvela. Veliki brat je u tom romanu diktator izmišljene zemlje zvane Okeanija, koji utelovljuje način kako se Partija pokazuje svetu. On je oličenje divljenja i straha, svuda je prisutan i ima potpunu kontrolu nad svojim podanicima, što je bilo lakše prikazati jednom osobom negoli institucijom kao što je Partija. Možda televizija tako može da predstavlja vrstu novog režima, nove Partije, pri čemu nam neke stvari nisu nametnute, nego ih sami biramo, jer postaju popularne. Kaže se da se u marketingu ne prodaju proizvodi nego kupci. Dakle, kroz popularnost rijaliti emisija njihovi »kupci« – fanovi se umnožavaju.

Životinjska farma je još jedno Orvelovo delo, metafora sovjetskog totalitarizma za vreme Staljina. U toj knjizi životinje s farme se u jednom trenutku pobune protiv iskorišćavanja od strane ljudi, s idejom da svoja dobra podele na jednak način. Ubrzo životinje nailaze na drugu vrstu gazda koje ih iskorišćavaju – svinje, koje u svemu postaju jednake čoveku.

            Kultura je u stalnom pokretu, stalno se menja u odnosu na uticaje koje prima. Hteli mi to ili ne, ovakve emisije utiču na kulturu u Srbiji i drugim zemljama Evrope. Što je najtužnije, utiču i na nas: koliko god želeli da budemo svesni i jaki, sve što vidimo, slušamo, gledamo na neki način utiče na nas, možda nesvesno. Kad-tad će se pokazati: u temama koje biram za razgovor, u načinu na koji pričam, u mojim interesovanjima. A šta tako često možemo da čujemo u rijaliti emisijama: psovke, svađe, rasprave, gluposti. Sloboda znači da ja biram, pa ako sam slobodna osoba mogu da izaberem i šta želim da utiče na mene, a šta ne, koliko vremena zaista želim da provedem pred ekranom, a koliko zapravo provodim. Prolazeći Beogradom videla sam jedan grafit: »Isključi TV, uključi mozak«, a dodala bih da treba držati uključen mozak i onda kada je TV ostao uključen.

Koji je uopšte smisao rijaliti emisija? Gledati realnost, to jest život nekog drugog, pa bih postavila pitanje: ako je moj život dovoljno ispunjen i zanimljiv, zašto bih svoje dragoceno vreme traćila gledajući život nekog drugog, koji je, između ostalog, isprazan i od kojeg nemam baš nešto posebno da naučim? Činjenica je da pred ekranom, televizora ili kompjutera, vreme brzo prolazi i možda i nemam priliku da se zapitam šta drugo mogu da uradim za to vreme provedeno pred ekranom?

Kakav uticaj rijaliti emisije imaju na kulturu u Srbiji govore sledeće rečenice:

Milan Tucović, slikar: »Svestan sam da TV pripada moćnom tehnoloskom korpusu koji održava ovu našu informatičku eru. Menjao je i oblikovao ljudsku svest, uticao na društvene tokove, održavao i svrgavao diktatore, širio glupost, obrazovao i prosvećivao, borio se za pravu i lažnu demokratiju. Često se pitam, posmatrajući naše TV kanale, koliko su aktuelni rijaliti programi pokazatelji ruiniranosti društvenih odnosa i koliko generišu te iste odnose, prostakluk i primitivizam svake vrste. Postavljam sebi još jedno pitanje – da li današnja moćna TV ima tako moćnog gledaoca? Uostalom, kao i mnogo toga, TV može da bude na korist ili na štetu, od nas zavisi. Na kraju, kao izraz demokratičnosti i naše mogućnosti izbora, imamo daljinski i malo crveno dugme na njemu«.

Aleksandar Mandić, reditelj, ovako je to opisao: »U srpske kuće ulaze razni tipovi koji se takmiče u pljuvanju. Ko će više, dalje, upornije. Reći lepu reč o nekome ili nečemu postaje pitanje lošeg ukusa. Samo oni koji grde su interesantni. Njih zovu, uvažavaju, samo oni su urednicima zanimljivi. Ako želite da postanete dežurni gost na TV-u, potrebno je sve pljuvati, Vladu, političare, obrazovanje, institucije.«

            Jovan Ćirilov, dramski pisac i teatrolog, napisao je: »Ako mi u kuću dođe neki manijak, pa uključi TV da gleda neki rijaliti program, razne ’farme’, šta li, naježim se na prvi pogled i evakuišem se u kuhinju da ne zagađujem čula i pamet.«

S druge strane, na sreću, treba znati i da svako od nas, svojim načinom života, svojim izborom onoga što gleda, što sluša, što oblači – utiče na kulturu. Bitno je da znam da »ja biram« šta želim da gledam, svesno i kritički spram onog što mi je servirano na televiziji.

Na zapadu rijaliti emisije već gube svoju popularnost, jer ih ima previše, a sve su po istom šablonu, jer predstavljaju jednu nameštenu realnost u kojoj se može predvideti kraj, jer predugo traju i jer su kao publika izabrani mladi, koji su u poslednje vreme više okrenuti zabavi na internetu.

Ana Živković