Foto: Alo.rs

Pozicija starih u društvu

            U izveštaju koji svake godine javnosti pruža poverenik vlade za borbu protiv diskriminacije, poslednjih godina navodi se i stavka o diskriminaciji na osnovu životnog uzrasta – reč je o diskriminaciji starih lica. Izveštaj tako skreće pažnju na fenomen porasta netrpeljivosti u odnosu na stare osobe u društvu. Taj oblik ugroženosti starih već je prepoznat u svetu i u rečniku zaštite ljudskih prava i jednakosti nalazimo ga pod nazivom ejdžizam (age – doba, uzrast). Mentalitet ejdžizma svrstava stare osobe u kategoriju građana drugog reda smatrajući ih teretom za društvo i kočnicom razvoja. U odnosu prema starima zauzima se stav kulture odbacivanja i isključivanja koji starima želi da oduzme pravo boravka u društvu mladih, lepih i uspešnih – oni su navodno zdravo jezgro i kao takvi diktiraju tempo i pravac u kojem se kreće društvo. Još nam predstoji zadatak dublje refleksije o položaju starih osoba za vreme pandemije kovida – fizička i socijalna izolacija, zabrana kontakta u staračkim domovima, otežan pristup terapijama itd.

            Sadašnje bake i deke tako bi mogli da pozavide svojim vršnjacima iz prošlosti – jer oni su uživali status mudraca koji savetuju mladima kojima nedostaje mudrosti, razboritosti ili iskustva, budući da su bili smatrani čuvarima i interpretatorima tradicija koje nadahnjuju ili koriguju sadašnjost. Izgleda da je prošlost više pogodovala onome što papa Franja danas toliko naglašava – međugeneracijskom dijalogu, susretu i komplementarnosti…

            Kako je dakle došlo do ovakvih promena koje sa sobom povlače marginalizaciju, čak i diskriminaciju starih? Nije moguće pružiti iscrpne sociološke, kulturne ili psihološke studije ovog tužnog fenomena jer nedostaje prostora i kompetencije za nešto takvo. Ali, evo, ponudićemo nekoliko zapažanja iz ugla sveštenika poslanog da i starima donese trak svetla Božje ljubavi.

            Danas vidimo na delu jednodimenzionalan, jednostran i redukovan pogled na stvarnost, a time i pristup njoj. Ta jednodimenzionalnost ostvaruje se i očituje na sledeće načine:

            – zaokuplja se previše formom a zanemaruje sadržajna misao;

–  veliča telesno a ignoriše ono duševno;

–  pogled se svraća samo na spoljašnost i ne primećuje sadržaj;

–  uživa se u vidljivom i opipljivom, a boji se onga što je ispod i iznad toga;

– zaustavlja se samo na površini, a nema se snage za dublji prodor u stvarnost;

– troše se energija i sredstva za sređivanje fasade, a enterier truli i raspada se;

– favorizuje se estetika, umetničko oblikovanje, a marginalizuje se etika;

– društvena dinamika identifikuje se s ekonomijom, a na marginu istiskuje kultura i ideologija;

– glavna reč daje se prvim utiscima i logici »sviđa mi se«, a ućutkuje se poriv za dubljom spoznajom, analizom i sintezom;

‒ razrađuju se u tančine metodologije u kojima nedostaje pitanje smisla…

            Takav mentalitet privida, površnosti, fasade i spoljne ambalaže lako stavlja na tron mladost, lepotu i fizičko zdravlje kao kultne vrednosti prema kojim se neupitno i neophodno stremii. Starost sa svim svojim ograničenjima gubi svoje državljanstvo u carstvu mladih, lepih i zdravih. Odbacivanje i isključivanje odvija se u dva pravca ‒ ili kao negacija, ili kao asistencijalizam (prebacivanja neprijatnosti van svog dometa). Za taktikom negacije voli da posegne i medicina sa svojim danas tako profitabilnim granama – estetskom, korektivnom hirurgijom, antiejdžovskim programima, nutricionizmom, sportskom medicinom… – u njenom carstvu brišu se bore, peglaju lica, koriguju usne i nosevi, pumpaju mišići, linija se održava vitkom, ekstremiteti pokretnim… Posle takvih tretmana ne preostaje ništa drugo nego čvrsto uverenje da starost može da se prevaziđe, savlada, preobrazi u mladost – na kraju krajeva, i tako se radi samo o brojki koja može i da se prećuti, u pristojnom društvu pitanje o godinama se i ne postavlja, ne bi bilo korektno. Politika ispomaganja izgleda nešto humanije, računa na stare, ili, tačnije rečeno, obračunava se s njima tako što ih sklanja u senku staračkih domova, gerontoloških centara i različitih oblika gerijatrije kojim hronično nedostaje kvalifikovani personal. Starima se pruža asistencija koji ih drži daleko od očiju mladih, lepih i zdravih.

            Jednodimenzionalan, redukovan i površan pogled i pristup stvarnosti ide rame uz rame s mentalitetom narcisoidnosti i individualizma ‒ očima jednostranog posmatranja zapaža se samo svoje Ja i to na kraju rezultira stavom selfizma – »ja pa ja, i opet ja«. Naravno, takav stav isključuje iz vidnog polja ti drugoga prekidajući mrežu odnosa. Individualizam i narcisoidnost ne podnose međugeneracijski dijalog, komunikaciju predstavnika različitih generacija kao razmenu dobara u duhu komplementarnosti, plaše se starih koji traže pomoć i koji i te kako znaju da daruju otvorenog srca i uma. Na individualizam i narcisoidnost nadovezuje se ideologija aktivizma, efikasnosti i profita, što još zagorčava život starima – vrednost ljudske osobe meri se prema učinku rada, karijeri koju je izgradila, rezultatima koje postiže, profitu koji zaradi, prema količini dobara koja može da nabavi, prema uticaju koji vrši. Kako mogu stare osobe u trci za profitom, uspehom, karijerom i uticajem da pariraju mladima, lepima i zdravima? Nisu li već unapred isključeni iz takmičenja – ne savetuje im se da izađu na startnu poziciju jer se ovde radi o sigurno izgubljenoj trci.

Crkva o starima

            Razmišljanje o položaju starih lica u društvu, o oblicima diskriminacije na koju nailaze uklapa se u naš crkveni sinodski hod. Papa Franja je u  jesen prošle godine otvorio Biskupski sinod, pripreme za njega već godinu dana odvijaju se na nivou mesnih Crkava – u biskupijama i župama diljem sveta. Tema Biskupskog sinoda je zajedništvo, sudelovanje i poslanje. Cilj Sinoda nije u tome da na kraju proizvede dokumente, pravilnike, spiskove obaveza i zadataka, nego da probudi duh zajedništva i saradnje u našim crkvenim zajednicama. Zajedništvo i saradnja pretpostavljaju kao svoju polaznu tačku kulturu dijaloga. Vrlina dijaloga treba da prožima zajednice, dijalog se, dakle, vodi unutar Crkve (ad intra), ali jedan od ciljeva Sinoda koji je papa odredio je uspostava dijaloga i sa širim društvom, sa svetom kulture, politike, ekonomije. Pripremni dokument »Za sinodsku Crkvu« poziva crkvene zajednice širom sveta da zauzmu poziciju verodostojnog subjekta i pouzdanog partnera na putevima socijalnog dijaloga, pomirenja, obnove demokratije, unapređivanja bratstva i socijalnog prijateljstva. Radi se o sinodskom duhu ad extra, o dijalogu s društvenom stvarnošću. Upravo je oblast socijalnih politika i kulture koja se odnosi na stare osobe plodno tlo na kojem Crkva može da se pridruži državnim institucijama i građanskom sektoru dajući svoj doprinos zaštiti i poboljšanju položaja starih osoba.

            Inspirator, inicijator i protagonista ove vrste dijaloga je sam papa Franja. Pre godinu dana odredio je da se nedelja uoči spomendana Svete Ane i Joakima, roditelja Djevice Marije, obeležava u Crkvama kao Dan starih osoba – baka i deka. Tom prilikom upućuje Crkvi i svetu svoju poruku u kojoj sa različitih aspekata razmatra problematiku starih lica. U tom nastojanju prati jasan cilj – naglašavanje vrednost i dostojanstva stare osobe, pokazivanje bogatstva koje sadrži starost i koje se otkriva u međugeneracijskom dijalogu, doprinos zaštiti starih i sprečavanje njihove marginalizacije ili diskriminacije.

            Na početaku razmišljanja treba skupiti hrabrost i intelektualno poštenje da se oslobodimo predrasuda koji stara lica svrstavaju u kategorije konzumenata socijalne pomoći ili primalaca medicinskuh tretmana, odnosno nekakvih neprofitabilnih jedinki. Naprotiv, stare osobe mogu da preuzmu ulogu protagonista nove kulture – kulture duha i mudrosti, kulture sećanja i kulture dostojanstva čoveka.

            Kultura duha i mudrosti

            Budući da se termin mudrost gubi iz naših vokabulara i njegovo mesto zauzimaju reči kao znanje, veštine, inteligencija, odmah na početku potrebno je kratko razjašnjenje. Pod mudrošću ne razumevamo nekakvo obrazovanje u oblasti nauke ili tehnike, mudrost nije ni pronicljiva inteligencija koja brzo rešava zagonetke i probleme. Mudrost znači dati odgovor na pitanja »Odakle dolazim?« i »Kuda idem?« Ovde se radi o pitanjima smisla, cilja života i, još dublje, o traženju onog suštinskog, najvažnijeg od čega zavisi sve na ovom svetu. U vremenu brzog razvoja informacionih tehnologija podaci su kapital ali i opterećenje. Preplavljeni smo informacijama. Sada je prava umetnost razvrstati, selekcionisati i vrednovati stečene informacije. Preti nam opasnost da ostanemo na površiti, da se zadovoljimo prvim utiskom, da se zaustavimo samo na onome što nam se servira, ne postavljajući pitanja – »Zašto?«. »Čemu?«, »Odakle?«, »S kakvim posledicama?«

            Starije osobe zahvaljujući svome iskustvu, određenoj distanci od aktuelnih zbivanja, sklonosti svođenju bilansa pređenog životnog puta, s pogledom uprtim na cilj koji daje smisao svim naporima ‒ prikladni sunosioci mudrosti koja gleda dublje i iznad, dakle, na ono što prethodi čitavom šarenilu sveta i nadilazi ga. Vođeni takvom mudrošću, dolazimo do spoznaje onoga što je prvobitno, suštinsko, a time i najvažnije. Ne radi se ovde o nekim anonimnim kosmičkim procesima, energijama ili slepoj sudbini koja određuje kretanje u svetu. Mudrost dovodi do stvaralačke i spasonosne ljubavi Božje, ljubavi koja je izvor svega i garancija opstanka. Mudrošću spoznajemo prvi uzrok kojem možemo da poverimo samog sebe ‒ jer je Ljubav kojoj je stalo do nas. Mudrost koja uvodi u dodir sa Prvim i Poslednjim tako se pretače u molitvu. Molitva nije utočište besposličara, gubljenje vremena zbog neprofitnosti usmerenja. Naprotiv, ona je najdinamičnija dinamika, najaktivniju aktivnost jer nas povezuje s Izvorom od kojeg je sve krenulo i zahvaljujući kojem se sve održava. Osim toga, zagovorna molitva za braću i sestre koji imaju potreba izraz je duboke solidarnosti, saosećanja, milosrđa. Papa Franja navodi kao primer apostolata molitve svog prethodnika papu Benedikta koji upravo u molitvi vidi današnji način služenja u zajednici Kristovih učenika.

            Kultura sećanja

            Sociolozi i antropolozi upozoravaju da se vrednosna dezorijentacija i konfuzija savremenog čovjeka očituje najviše u njegovom odnosu prema prošlosti i budućnosti. U odnosu na prošlost dolazi do tendecioznih tumačenja koja vode subjektivnim interesima pojedinaca ili neke grupe. U tom smislu neke činjenice se zaobilaze, prećutkuju, neke opet apostrofiraju, naglašavaju, a neke falsifikuju. Proučavanje prošlosti tako je politički ili ekonomski instrumentalizovano i obično služi opravdanju sadašnjih postupaka, obračunu s protivnicima ili učvršćivanju pozicije žrtve.

            Papa Franja ima viziju i nadu da stare osobe postanu inicijatori i propagatori nove kulture sećanja, sećanja iz kojeg proizlaze podsticaji za pomirenje, praštanje, saradnju i izgradnju mostova koji povezuju one podeljene i ratnim zbivanjima udaljene. Ta njegova vizija je prvi put dobila reč za vreme posete Japanu. Tokom tog pohoda imao je priliku da susretne svedoke katastrofalnih napada nuklearnim oružjem. Neki od preživelih posvetili su svoj život mirotvornoj inicijativi svedočenja o posledicama ratnih razaranja nuklearnim oružjem, s ciljem da se odustane od oružanih sukoba koji mogu da unište planetu i u kojima svaka strana u konfliktu postaje gubitnik. Podsećanje na izgubljene ljudske živote, uništenu životnu sredinu može, dakle, da zaustavi usijane glave pune ratnih ambicija i privede ih pregovaračkom stolu. Mirotvorni potencijal sećanja ne iscrpljuje se samo u podsećanju na ratne strahote, gubitke i razaranja, nego iznosi na videlo i herojska dela humanizma i altruizma usred ratnog vihora, koja se suprostavljaju logici nasilja i na taj način su anticipacija novog vremena u kojem će vladati duh bratskog zajedništva. Temi mirotvornog potecijala sećanja papa se vratio i u ovogodišnjoj poruci starima, za njega je više nego simptomatično to što je rat u Ukrajini, dakle na evropskom tlu, izbio upravo u vreme kad nestaje generacija ličnih svedoka ratnih razaranja Drugog svetskog rata. Razmišljanje o mirotvornoj snazi kulture sećanja zvuči podsticajno i za naš balkanski prostor – za deke i bake Balkana, jer ovde se sećanje često tendenciozno neguje s namerom viktimizacije i traženja krivca, čime se samo opravdava i objašnjava konfliktni stav prema drugima u sadašnjosti.

            Kultura dostojanstva čoveka

            Iz romana i novela savremene književnosti iskače kao glavna tema usamljenost i iskustvo odbačenosti. Teret napuštenosti i usamljenosti pada posebno na ramena starih lica – zbog bora na licu nisu privlačni, zbog bolesti nisu pokretni da bi izlazili u svet, zbog starosti nisu više poslovno efikasni da bi se uklopili u radni kolektiv. Šta im sleduje – okrenuta leđa, dostavljanje lekova, poseta lekaru….? Iskustvo usamljenosti vodi do različitih oblika osećanja niže vrednosti ili gubitka svesti o vlastitom dostojanstvu. Papa Franja u prvoj poruci starima citira Isusovo obećanje Ja sam s vama do svršetka sveta. »Biti s vama« odnosi se na svako vreme i svakog pojedinca. Isus Krist nije neki junak iz davne prošlosti koji puni stranice dokumenata čuvanih u muzeju. On je živi Gospod koji sedi zdesna Bogu Ocu. Prati nas svojom ljubavlju – ljubavlju Prijatelja, Brata, Učitelja i Dobrog Pastira. Ime svakoga duboko je upisano u Njegovo srce. On nas kao najverniji prijatelj stavlja u naručje Boga Oca, deli s nama svoje iskustvo Božje očinske ljubavi. Prijateljstvo s Kristom i po Njemu zajedništvo s Bogom Ocem temelji su dostojanstva svake ljudske osobe ‒ pa i bespomoćnog starca. Krist uverava svako staro lice – »Ne očajavaj, postoji Razum koji o tebi uvek razmišlja i kad drugi ne znaju ni tvoje ime; postoji Sećanje koje te uvek pamti i kad su drugi zaboravili tvoje lice; postoje Ruke kojima se možeš uvek predati i kad su drugi digli ruke od tebe…« Jedan od načina kako se danas družiti, voditi dijalog s Kristom je molitveno čitanje i razmatranje Evanđelja. Čitanje i razmatranje nisu skupljanje informacija, nego učenički hod s Kristom i prema Njemu. Čitajući i razmatrajući Evanđelje polažemo svoje korake u Isusove tragove, ubrajamo se među Njegove učenike, uklapamo svoje vreme u Isusovo vreme, postavši tako Njegovi savremenici koje Oon prati svojom ljubavlju…

Vlč. Andrej Đuriček