Sinodski/sinodalni proces na nivou biskupija završava se ovog leta, biskupske konferencije širom sveta prikupile su mišljenja, predloge, ideje o temi sinodske Crkve, dakle, sakupljeni su plodovi traženja odgovora na pitanje kako izgraditi, probuditi i učvrstiti duh zajedništva, dijaloga i saradnje u Crkvi, kako podstaknuti njene pripadnike na aktivno sudelovanje u životu jedne crkvene zajednice. U izveštajima koje stižu iz celog sveta sada već može da se primeti da je vernicima bila bliska i razumljiva tema zajedništva, dijaloga i saradnje na nivou konkretnih zajednica lokalnih Crkava – župa, crkvenih pokreta, udruženja, biskupija – a manje razumevanja pokazali su u odnosu spram opštih koncepata kao što su univerzalna Crkva, Božji narod. Takva tendencija prema konkretnom, singularnom shvatljiva je i teološki opravdana jer ideja Crkve kao Božjeg naroda, kao Tela Hristovog, ostvaruje se, aktuelizuje i živi u konkretnim, vidljivim i opipljivim pojedinim crkvenim zajednicama u kojima se naveštava Isusovo Evanđelje, u kojima se liturgijom uprisutnjuju velika dela Božje spasonosne ljubavi i koja izgrađujući zajedništvo obiljuju bratskom ljubavlju. Dakle, sinodalnost/sabornost Crkve ne pripada redu nekih apstrakcija odvojenih od konkretnog života, nego dobija svoj oblik u dinamici saradnje među vernicima; lice sinodalnosti gledamo u dijalogu koji pulsira u zajednicama, glas sinodalnosti može da se čuje u procesu zajedničkog donošenja odluka i njihovoj primeni.
Dosad smo govorili o dijalogu, zajedništvu i saradnji unutar crkvenih zajednica. Ali želja pape Franje kad je proglasio i otvorio Sinod bila je i uspostava sinodalnosti ad extra – što znači pokrenuti dijalog s društvom, s kulturom, politikom, ekonomijom, s ciljem da crkvene zajednice postanu verodostojan subjekat i pouzdani partner na putevima socijalnog dijaloga, ozdravljenja, pomirenja, uključivanja i sudelovanja, obnove demokratije, unapređivanja bratstva i socijalnog prijateljstva. Ni u slučaju ovog tipa sinodalnosti ne radi se o nekim apstrakcijama koje se kreću u sferi želja teško primenljivih u konkretnim uslovima društvene stvarnosti.
Andrej Đuriček