Latinska crkva danas slavi Sv. Nićifora, carigradskog  patrijarha, o čijem životu je najbolje svedočio njegov savremenik Ignjatije Slatkopojac. Pošto je Nikifor umro u sedamdesetoj godini, posle 13 ili 14 godina izgnanstva započetog marta 815. godine, pretpostavlja se da je rođen 758. ili 759. godine. Nikiforovi roditelji bili su vrlo pobožni, a naročito su bili svedoci vere kada je Crkva bila rastrgana ikonoborstvom. Zbog obožavanja svetih slika, njegov otac je prognan i nakon 6 ili 7 godina izgnanstva umro je u Bitiniji. Njegova majka je prihvatila monaški život i umrla je nakon što je njen sin uzdignut u patrijaršijsku službu. Nikifor je jedno vreme bio carski sekretar, ali privučen željom za savršenstvom verskog života otišao je u samoću. Tamo je osnovao manastir Sv. Teodore gde je živeo asketskim životom i usavršavao se u duhovnoj i klasičnoj nauci. Bio je otvoreni zagovornik obožavanja svetih slika i učestvovao je u Drugom saboru u Niceji, koji je osudio ikonoborstvo. Car Nikifor I želeo je da ga postavi za patrijarha, pa ga je pozvao iz manastira Sv. Teodore i poverio mu brigu o najvećoj ubožnici u gradu. Sveti Nikifor se opirao carevoj volji, ali je na kraju bio primoran da to učini i 12. aprila 806. godine hirotonisan je za episkopa(biskupa). Zbog vernosti obožavanju slika prognan je, nakon čega je, iznuren bolestima i drugim nevoljama, 828. godine preminuo u manastiru Sv. Teodora. 843. godine dogodio se konačni trijumf pravoslavlja i svi koji su zbog njega stradali bili su kanonizovani, uključujući i Nikifora. Njegovo telo je prebačeno u Carigrad 847. godine, gde je prvi put izloženo u crkvi Sv. Sofije,a potom pokopanu crkvi Svetih apostola.