Književnik K. S. Luis jednom prilikom je zapisao: »Molim bez reči kada se osećam snažno, ali se oslanjam na reči kada se osećam umorno i nisam u formi.« Dugo sam razmišljala o ovom zapisu. Na prvi pogled pomalo zbunjuje, ali ipak jednostavno opisuje stanje u kojem često zaboravimo na molitvu. Stanje u kojem smo snažni i čini nam se da nam niko i ništa ne treba jer je »sve u redu« – i snažni smo u raznim oblastima. Tada, po rečima K. S. Luisa, treba sesti pred Boga i uzneti duh Njegovom Duhu. I slušati. Ali reči su nam veoma potrebne onda kada smo bolesni ili smo u nekoj boli. Tada nam reči i Reč pomažu da dublje proniknemo u misteriju boli.
Iako nas je nedavno pandemija korona virusa dobro uzdrmala i suočila s tim da bolest ne bira, stanje bolesti mi ipak vezujemo za starije osobe. To nekako ide, ili bar tako očekujemo, da vitalne funkcije slabe s godinama. Naravno da nije posredi isključivo pravilo, ali što bi se u narodu reklo ‒ »Takav je red…« Teološki gledano, bolest je duboko povezana s ogrehovljenim stanjem čoveka, ali ipak je ne treba i ne sme se smatrati kaznom zbog nečijih greha. Božje proviđenje je uredilo da se čovek bori protiv svake bolesti.
Sociologija zdravlja i bolesti ispituje međusobna delovanja i uticaje društva i zdravlja. Zdravlje i nedostatak zdravlja ranije su povezivani s biološkim i prirodnim uslovima. Sociolozi su tokom vremena proučavali i pokazali da su bolest i njen porast povezani sa socijalno-ekonomskim statusom osobe, etičkim tradicijama i ubeđenjima, kao i drugim kulturološkim činiocima. Socijalni faktori, naravno, variraju u različitim delovima sveta. Obrasci po kojima su tekle globalne promene u zdravlju stvorili su veliku potrebu za istraživanjem i borbom na svim poljima koja doprinose i pomažu negovanju i očuvanju zdravlja, ali i prihvatanju i borbi s bolestima.
Velika je uloga starijih ljudi i bolesnih u Crkvi. Oni svojim prisustvom svedoče i opominju da se ne zaboravi važnost dara života i zdravlja, nego da se čuvaju i sa zahvalnošću neguju. Lepo je i važno pomoći starijima i bolesnima da znaju da nisu sami u svojim borbama. Tu su pored porodice i prijatelja i lekari i sveštenici. Oni pomažu i doprinose telesnom i duhovnom podizanju osobe.
Sakrament bolesničkog pomazanja daje bolesnom milost Duha Svetog, koja pomaže spasu čoveka jačajući mu veru i pouzdanje u Boga, čineći da bolesnik može lakše da se nosi sa svojim stanjem, da se bori protiv napasti, pa u nekim slučajevima i ozdravi ako mu je to na duhovno spasenje. »Po potrebi, pomazanje daje također oprost grijeha i dovršenje kršćanske pokore. Sveto je pomazanje povezano s molitvom vjere, pa je izrazom vjeri. Tu vjeru valja ponajprije pobuditi ne samo djelitelj sakramenta, nego poglavito i onaj tko ga prima; bolesnog će naime spasiti njegova vjera i vjera Crkve, koja vjeruje u Kristovu smrt i uskrsnuće iz kojih ovaj sakrament crpi svoju djelotvornost i upire svoj pogled prema budućem kraljevstvu, od kojeg se u sakramentima dijeli zalog.«[1]
Potvrdu ovoga nalazimo u Jakovljevoj poslanici: Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem uime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se. Ispovijedajte, dakle, jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova…
Marijana Ajzenkol
[1] Rimski obrednik, Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973, str 12, 13.