U prvom nastavku niza tekstova o bioetici istakli smo da je bioetika naučna, ali i filozofska pa i teološka disciplina. Upravo zbog toga neko bi mogao da postavi pitanje da li je poznavanje barem osnova te discipline zaista neophodno za svakog hrišćanina i ima li smisla da se svako od nas bavi tim osnovama – kad već postoje stručnjaci koji se bave tim pitanjima. Koliko bioetička pitanja zaista imaju uticaja na živote svakog od nas? Kako budemo ulazili u srž materije i u pojedinačna pitanja, videćemo da bioetika osvetljava mnoge oblasti naših života za koje smo bili sigurni da o njima znamo sve, i to na takav način da bismo ponekad mogli da kažemo da učenja bioetike, zasnovana svakako na crkvenom učenju, bivaju za nas otkrovenje, rezultiraju potpunim preobražajem naših stavova i sasvim drugačijim gledanjem, čak dijametralno suprotnim onome što smo pre mislili o tim oblastima.

Ali pođimo od jednog suštinskog pitanja, jer odgovor na njega predstavlja objektiv kroz koji se gleda na sva ostala pitanja – Šta ili ko je ljudsko biće?

Prostor nam, svakako, ne dozvoljava da idemo u pojedinosti – napisane su biblioteke knjiga o toj temi, pa ipak, pokušaćemo da, iako na jedan veoma uopšten i grub način, iznesemo kako se odgovara na postavljeno pitanje o ljudskom biću.

Postavke pitanja

Mogli bismo da kažemo, naravno uz već pomenutu ogradu, da se radi o uopštavanju, da u krajnjem slučaju postoje dva pola gledanja na to pitanje: jedan je sa strane anglosaksonske bioetike, a drugi sa strane hrišćanske. (Važna je napomena da između tih dvaju polova postoji veliki broj drugih gledanja koja su bliže ili dalje u odnosu na njih, pa i onih koja dele neke stavove jednog, a neke drugog pola.) Da bismo možda bolje razumeli odgovor, pa i situaciju u svetu danas u pogledu bioetičkih pitanja, a posebno u odnosu na postavljeno pitanje, napravićemo mali uvod u problem.

Već u jednom od najstarijih hrišćanskih spisa, Didache ili Nauku dvanaestorice apostola, govori se o dva puta – putu života i putu smrti. Iako taj izbor nikad nije bio ukinut ljudskom rodu, prošli vek kao da je na najstrašniji način izneo tu dilemu, a sa druge strane čini se kao da ogromna većina ljudskog roda i ne primećuje da taj izbor postoji, kao da nas se ne tiče. Sveti papa Jovan Pavle II je za vreme svog pontifikata često isticao postojanje tog izbora (vidi encikliku Evangelium vitae, 1995), suprotstavljajući kulturu života kulturi smrti.

Kultura smrti

Ali kakva je to kultura smrti (za one koji žele da saznaju više, preporučujemo knjigu: Donald de Marco i Benjamin Wiker, Arhitekti kulture smrti, izdanje Verbuma iz Splita)?

Biblijskim rečnikom rečeno, ona nastaje onog trenutka kad se Eva odlučila (svakako, zajedno s Adamom) da okrene leđa Božjoj volji, a da zadovolji sopstvenu požudu (vidi Post 3, 6) i sopstvenu volju. Smrt je ušla u svet po ljudskoj sebičnosti i samoživosti, po egoizmu. Onog trenutka kad u očima čoveka Bog više nije vrhunska vrednost, i sam čovek je gubi. Ali po mnogim filozofima i teolozima, moderna verzija kulture smrti počinje, ili možda polako dobija nove oblike, početkom i sredinom 19. veka. Ne možemo baš za sve da optužimo Darvina i teoriju evolucije kojoj je udario temelj, pa ipak, mogli bismo da kažemo da tok misli koji je doveo do današnjeg stanja etike i morala važećeg u sekularnom svetu – izvire iz njegovog rada. Naime, iako postoje čvrsti dokazi da postoji određeni razvoj i napredak živih organizama kroz vreme, koji na neki način usavršava te organizme (ta teorija je i dalje puna rupa i manjkavosti), nauka (ili »nauka«) je zajedno s pojedinim veoma uticajnim filozofskim pravcima slepo i bezrezervno prihvatila teoriju o tom razvoju, a posebno deo koji govori o tome da se živa bića usavršavaju upravo kroz borbu i preživljavanje najjačih i najkvalitetnijih jedinki. Takav stav uzrokovao je sledeći tok misli filozofa i naučnika: ako je »priroda« uspostavila zakon da samo najkvalitetnije jedinke uspevaju i prenose svoje gene, a cilj je usavršavanje vrste, onda svaka zaštita manje kvalitetnih predstavlja nemoralno delo protiv prirode. Cilj je da se organizmi usavrše da bi vrsta bila sve savršenija. Iz toga se rađa eugenika, (od starogrčkog eu i genos – dobra rasa, loza, rod) ideologija koja nastoji da razvije instrumente manipulacije ne samo prirodom nego i čovekom. Delovanje eugenike već smo videli u istoriji, a ono se dešava i danas – pomenimo sterilizaciju siromašnih slojeva stanovništva u Africi i nekim zemljama Latinske Amerike, upravo odobrenu genetsku manipulaciju ljudskim embrionom (dozvoljena upotreba embriona s genetskim materijalom triju osobae), postupke prenatalne dijagnostike ploda na genetske bolesti, posebno Daunov sindrom, da bi se abortirala začeta deca s mogućnošću razvoja bolesti… itd. itd. Dalje konsekvence postoje i u mnogim drugim oblastima ljudskog života: briga o bolesnima i starima, kao nekome ko ulazi u kategoriju manje vrednih, opterećujućih za društvo – odatle nam dolazi eutanazija, asistirano samoubistvo starih i teško bolesnih (a sada već i onih koji ne žele da »trpe« izlečiva ali trenutno teška stanja, pa i duševne bolesti)…

Još jedna posledica takvog gledanja jeste pitanje odnosa ljudskog bića prema ostalim stvorenjima. Stav da je i čovek puki plod evolucije svrstava ga u istu ravan sa svim životinjama (neki idu čak tako daleko da čoveka smeštaju u istu ravan i s biljkama) – čovek tako ima istu vrednost kao i svako drugo biće, što govori i da mu je vrednost ista.

Jedan od najuticajnijih filozofa laicističke bioetike H. T. Engelhart, uronjen u taj tok misli a opravdavajući veštačku oplodnju, govori da početak ljudskog života nije i sam početak ljudske osobe, to jest, da treba razlikovati nivo biološkog života (embrion), nivo mentalnog života (onda kada u embrionu može da se primeti bilo kakva mentalna aktivnost) i nivo ličnog života (odraslo svesno ljudsko biće). Po njemu, nije dovoljno ne samo to da fetus bude dovoljno razvijen tako da ni po najbrutalnijim zakonima više ne može da se prekine trudnoća, nego ni samo dete dok ne postane svesno sebe ne može da se smatra ljudskom osobom. Čak ide dalje tvrdeći da su, u odnosu na to, odrasle životinje moralno vrednije od ljudskog fetusa i dece. Svakako da je taj stav poprilično radikalan i ne slede ga svi, bar ne u potpunosti – međutim, veliki deo Engelhartovih postavki i dalje je prihvaćen u sekularizovanom svetu: u odnosu na to pitanja abortusa, kontracepcije, veštačke oplodnje, eksperimenti nad embrionima i mnogi drugi postupci koji se tiču početka života, nemaju nikakvih moralnih konotacija, jer po njima ljudsko biće u ranoj fazi razvoja nema nikakvu vrednost, a jedina osoba koja ima pravo da odluči o sudbini embriona jeste vlasnik »tela«, nosioca – žena. Ono što se razvija u njoj nije posebna ljudska osoba, nego deo tela žene, možda s potencijalom da jednog dana postane osoba – i ništa više.

Šta ili ko je čovek?

Prethodni deo teksta bio je potreban da se shvati kako pogled na to ko je ili šta je čovek utiče na konkretne stvari u životu ljudskih bića, na početak života, na sam život, a onda i na smrt ili vreme kad nam se smrt bliži – ali ne samo na to, nego i na pitanja kako se odnosimo prema svetu uopšte. Na veoma uprošćen način videli smo kako etika i moral bez Boga kao osnove daju sasvim iskrivljenu sliku sveta i postavljaju pravila koja su protiv samog života, protiv samog ljudskog bića koje ima takve poglede.

Šta nam govori hrišćanstvo? Na prvom mestu, hrišćanstvo uklanja dilemu – možemo li da pitamo šta je čovek ili ko je čovek. Prve stranice Biblije odgovaraju nam na to pitanje. Čovek je stvoren na sliku Božju, pa tako nije tek jedno od stvorenja, nego vrhunac Božjeg stvaranja – stvorenje čije su dostojanstvo i vrednost uronjeni u samog Boga – iz Njega crpu ono što su. Čovek je Božje stvorenje, kvalitativno a ne kvantitativno različito od ostalih stvorenja. Iako telom zajedno sa životinjama spadamo u stvorenja, ipak nas ljudska duša sasvim izdvaja od njih. Stoga sopstvenu vrednost ne možemo da tražimo u sebi, naša vrednost je u činjenici da smo Božja voljena stvorenja, a onda ne možemo sebe da upoređujemo ni sa stvorenim svetom, kao da smo na istom nivou, jer nije naše da sebe postavljamo na vrednosne lestvice – našim stvaranjem Bog je odlučio gde pripadamo.

Čovek, opet, ne postoji kao neko nadbiće, kao ljudski rod, iako u određenim slučajevima može da se govori i o ljudskom rodu. Čovek je sasvim konkretna osoba – ti, ja, Ana, Robert, Jovan – sasvim konkretne osobe, i te sasvim konkretne osobe imaju svoje dostojanstvo i vrednost u Bogu.

Kad tako postavimo stvari, vidimo da pogled na svet mora da bude sasvim drugačiji od onoga koji nam predlažu zagovornici kulture smrti. Bog stvara sve nas, stvaranje je Njegovo delo, pa tako i kontrola nad životom i smrću. Nije naše da zadiremo u ono što je Božje, u život, jer ga mi nismo ni stvarali.

Iako postoji predrasuda da vera odbacuje nauku, nauka je ono što možemo da nazovemo nastavkom ljudske saradnje s Bogom u održavanju i razvoju stvorenog sveta. Nauka je svedočanstvo korišćenja Božjeg dara ljudskom rodu – svetlosti uma, a onda je i želja da se stvoreni svet prilagodi ljudskom rodu; ali budući da se njom bavi taj isti, pali čovek – u zavisnosti od toga koliko je čovek duhovno uznapredovao – postoje i situacije kad nismo sigurni da li je neki novi naučni postupak moralno dobar ili ne. Tada na scenu stupa hrišćanska bioetika, hrišćansko učenje primenjeno na pitanja svakodnevnog života, koja za temelj i kao osnovu svog suda o tim problemima ima čoveka kao najveću vrednost, a Boga kao izvor njegove vrednosti. Dakle, čoveka za koga ne važi pitanje šta je, nego KO je!

Vlč. Aleksandar Ninković